Mjesec je ponosa i nedavno sam se podsjetio da je dijeljenje lijepih riječi i LGBTQ+ zastave politička izjava. Ovaj podsjetnik došao je od “homofobične” osobe koja je povlačila svoju podršku organizacijama koje se zalažu za LGBTQ+ prava.
Lično, nikada nisam volio riječ “homofobič”. Iako se odnosi na neke ljude koji legitimno ne razumiju homoseksualnost, često ga koristimo da opišemo ljude koji mrze LGBTQ+ osobe.
Mržnja nije isto što i strah.
Odmahnuo sam glavom na ovaj komentar, i pomislio sam na besramnu šalu Marca Marona da se nekako mržnja prema Jevrejima smatra političkom temom. Opet, to je jednostavno diskriminacija; netrpeljivost.
Netrpeljivost nije isto što i politika.
Uzimajući to u obzir, postajem iznerviran kada kompanija promijeni svoj logo u dugu u junu u znak solidarnosti, a u stvari je to samo znak kapitalizma. (Jedan obrazovni jednorog je to uradio prošle godine – iako ne ove godine – i bio sam iritiran svaki put kada sam se prijavio na stranicu.) Od restorana brze hrane do maloprodajnih objekata, i svega između, korporacije često smatraju da mogu ostvariti veći profit ako mijenjaju simbol na 30 dana, kao da je to dovoljno da se tvrdi da podržava čitavu demografiju.
Pokroviteljstvo nije isto što i solidarnost.
Kada članovi MyCoolClass-a dijele zastavu ili daju izjavu u znak podrške LGBTQ+ zajednici, to nije političko. Ljudi jednostavno podržavaju jedni druge u svijetu koji može biti diskriminatoran, pun mržnje i okrutan.
Dakle, dozvolite mi da podijelim neke misli i primjere okrutnosti – i moju nadu za budućnost.
Maltretiranje LGBTQ+ mladih
Odrastao sam u oblasti u SAD-u u kojoj su neki ljudi nevjerovatno podržavali LGBTQ+ mlade, a drugi su mislili da ih treba tući ili ubiti. Obično je to bila jedna ili druga krajnost. Čak je i prijateljstvo sa gej decom bilo dovoljno da postaneš meta za maltretiranje.
Prema Human Rights Watch-u, „...najmanje šezdeset devet zemalja ima nacionalne zakone koji kriminalizuju istopolne odnose između odraslih osoba koje imaju pristanak. Osim toga, najmanje devet zemalja ima nacionalne zakone koji kriminalizuju oblike rodnog izražavanja koji ciljaju na transrodne i rodno nekonformne osobe.” Dakle, gledajući globalno, moje tinejdžerske godine su bile blage, i ne želim da pogrešno predstavljam ozbiljnost u širem smislu.
Imajući to u vidu, kada Amerikanci pomisle na „maltretiranje“, često pomisle na uvrede i glasine koje okrutna deca koriste, bilo lično ili putem sajber prostora. I da se zna, riječi i glasine ubijaju. Godine 2019. Univerzitet Southern Maine objavio je rad u kojem je detaljno opisana veza između maltretiranja i samoubistva kod LGBTQ+ mladih, a posebno su naveli Jameyja Rodemeyera, jedan od najpoznatijih primjera.
Naime, 2015 Nacionalni centar za transrodnu ravnopravnost sproveli anketu trans Amerikanaca, a izvještaj koji su objavili 2016. doslovno je mučan. Među najznačajnijim statistikama: 40% ispitanika je izjavilo da je pokušalo samoubistvo barem jednom. (Ako ga niste pročitali, to je poučno i teško štivo. Ako se identifikujete kao trans/nebinarni, razmislite o popunjavanju nove ankete koja će biti objavljena kasnije ove godine.)
Dakle, moja stalna odbrana i podrška LGBTQ+ prijatelja rezultirala je dosta maltretiranja, ali je bilo blago u poređenju sa maltretiranjem koje su doživjeli moji prijatelji koji su preuzeli ogroman rizik da izađu u javnost tokom srednje škole. Jedan student druge godine umalo je seksualno napadnut usred bela dana kada se zaustavio na benzinskoj pumpi. Još jednog studenta je njegov otac pretukao i odbacio ga. Nijedan od tih incidenata nije prijavljen policiji; jednostavno se smatralo dijelom iskustva biti gej srednjoškolac.
Kada mi neko kaže da je dijeljenje zastave politička izjava, to su priče koje se prve sjetim. Mržnja LGBTQ+ pojedinaca je prihvatanje da su posledice te mržnje opravdane.
Lično iskustvo kao nastavnik
Dok sam još predavao lično, jedne godine sam predavao studentu koji je bio otvoreni homoseksualac. Maltretiranje je bilo prikriveno, ali je i dalje bilo maltretiranje. Rasizam se istovremeno javljao kod studenata, iako nepovezan. Da bih to riješio, održao sam 20-minutnu lekciju o netrpeljivosti općenito.
Pokušao sam da impresioniram studente da gotovo sigurno poznaju nekoga ko je LGBTQ+, a govoreći uvredljive stvari, nisu pružali siguran prostor svojim prijateljima da budu otvoreni s njima po pitanju njihovog identiteta i osjećaja. Ovo je bilo posebno korisno za studente koji zaista nisu bili pristrasni, ali su govorili užasne stvari kako bi pratili trend.
Međutim, to nije uticalo na djecu koja su bila ponosna na svoju netrpeljivost. Isprobavajući drugačiju taktiku, ispričao sam užasnu priču o ubistvu Matthewa Sheparda. A onda se dogodilo nešto što nikad nisam mogao predvidjeti.
Student je pljeskao.
Iskreno, ne sećam se tačno reči kojima sam ga zaustavio. Sjećam se da su bili grubi izbjegavajući psovke, ali ja sam bio toliko u šoku – a toliko učenika je bilo u šoku – da nisam znao kako da odgovorim.
Da stvar bude još gora, nakon što je čula za moj govor, djetetova porodica je odobrila njegove postupke i bila je užasnuta što sam pokušao da „preobratim“ njihovog sina da prihvata gej osobe. Ostatak te priče ću preskočiti.
Kasnije te sedmice, član osoblja me povukao u stranu. Nikada mi nije pričala o svojim društvenim stavovima, tako da do tog razgovora nisam znao da mi je saveznik. “Ne znam kako da budem u njegovoj blizini”, rekla mi je. Biti u istoj prostoriji s njim ju je uznemirilo; prvih nekoliko sati, to je bila ljutnja, ali sada je prerasla u malodušnost, baš kao i za mene.
Bio je to istinski slom koji su podijelile dvije odrasle osobe usmjerene na djecu koje su željele podučavati studente i pomoći u odgoju djece koja će biti zdrava, uspješna, saosjećajna odrasla osoba. Ako vas priča Matthewa Sheparda ne natjera da osjetite samilost, nisam siguran da će to išta učiniti.
Bilo nam je loše zbog njega, što je to osoba koju je izabrao da postane, i osjećali smo se loše za djecu oko njega, koja bi vjerovatno bila maltretirana u jednom trenutku. Mogli smo se samo nadati da će doživjeti iskustvo (možda njegov najbolji prijatelj izlazi) koje će promijeniti njegovo mišljenje i osigurati da nikoga ne maltretira u našem prisustvu.
Ne znam šta se dogodilo tom studentu, ali pomislim na njega svaki put kada me verbalno napadne neko ko mrzi kompaniju, organizaciju ili osobu koja je saveznik LGBTQ+ zajednici.
A ipak se nadamo
Unatoč mračnim iskustvima i statistikama, vjerujem da će se stvari poboljšati. Homoseksualnost više nije poremećaj naveden u DSM-u. Zakon o sprečavanju zločina iz mržnje Matthewa Sheparda i Jamesa Byrda mlađeg postao je američki zakon 2009. Ovog mjeseca će gej brakovi u SAD biti legalni 7 godina. Između 2019. i 2021. godine, Tajvan, Ekvador, Kostarika, Švicarska i Čile također su legalizirali gej brakove.
Online obrazovanje pruža siguran prostor za maltretiranu djecu, uključujući LGBTQ+ studente. Procjenjujem da je 10% mojih učenika žrtve teškog nasilja. Ponekad podučavam tu djecu nekoliko sedmica dok njihove porodice traže bolju školu; ponekad ih podučavam godinama jer se stalno školuju kod kuće. MyCoolClass obezbjeđuje siguran prostor za te učenike; Nikada nisam imao učenike da maltretiraju jedni druge u mojim razredima. Ne jednom.
Jednog dana, tip koji dobije podršku od organizacija koje se zalažu za LGBTQ+ prava bit će manjina, a ljudi će kolutati očima zbog njegovog neznanja. Jednog dana će nasilnici LGBTQ+ mladih biti izopćeni ili će dobiti odgovarajuće posljedice. Jednog dana, zemlje koje zabranjuju homoseksualnost će biti izuzetak.
Ovo nisu političke izjave; oni su vera u veće dobro.
MyCoolClass ne mijenja svoj logo da bi zaštitio ili stekao kapital. To je jednostavno priznanje da su LGBTQ+ ljudi ljudi.
Ljubav i podrška ne bi trebalo da budu politički.
U zadnje vrijeme Komentirajte